Zave{tawa Stefana Nemawe Svetom Savi i srpskom narodu

Ve~erwe iskawe moje usli{i, Gospode, i blago srce svoje, za mene na tren otvori pa osokoli da izustim, ako se uzmognem, {to mnim i tajim, {to zborim i tvorim i {to tu|e i svoje samarim i patim.

Ve~erwe ovo iskawe moje usli{i, Gospode, i milostiv meni malome budi.

Qubqeno ~edo moje, svetlosti o~iju mojih, uteho i hranitequ starosti moje, pribli`i se vreme mog odlaska. Poslu{aj moje zadwe re~i, i neka ne presahnu isto~nici `ivota tvoga, sa~uvaj ih u svome srcu.

Ukloni od sebe o{tra usta, i uvredqive usne daleko od sebe odbaci. O~i tvoje neka prvo gledaju i ve|e tvoje da migom ukazuju na ono {to je pravedno.

Pravo hodi nogama svojim i ispoqavaj puteve svoje, ne skre}i ni levo ni desno, jer putevi koji su s desna, zna Bog, a oni s leva su razvra}eni. A ti u~i ono {to je pravo, a ho|ewe tvoje u miru da bude.

^edo moje, ruka ti je ve{ta peru i hartiji, Bog te je odredio da nas ti prvi ~itko zapi{e{ u kwigu naroda na ovome svetu, da se zauvek zna, da smo bili, da jesmo i da }e nas biti. Jer narod koji nema svoje kwige i svoga pisma, ne mo`e se nazvati narodom.

Napisana re~ traje du`e od usta koja su je izgovorila i grla iz kojih je doviknuta i u{iju koje su je ~ule. Traje ve~no.

Kada je za hiqadu godina na|u na papiru ili ko`i - prozbori}e. Govor je razgovor s trenom, pisawe je razgovor s vekovima, i mi moramo zapo~eti na{ veliki razgovor sa na{im potomcima u vjek i vjekova. A ti }e{ biti prvak pisane ba{tine Nemawi}ke i narodne; i bi}e{ prvozato~enikom ne`nosti i mudrosti predaka i viteza, koji na vodi i vetru pisahu zavete i zapovesti.

Zapi{i, ~edo moje: Kad sam se rodio imao sam sve, a dobio ime Nemawa - onaj koji ni{ta nema. drugo mi je ime Stefan - onaj koji nosi venac oven~ani, a na moju glavu nije pao ni venac ni kruna.

Sada sam Simeon monah, a od svog imawa ostalo mi je ovo oronulo telo, a od vlasti gola du{a. Sad ovo telo predajem zemqi po kojoj je hodilo, a du{u svoju gre{nu prepu{tam tebi, ~edo moje, da je molitveno o~isti{ od grehova pred sudijom nebeskim.

Dim je `ivot na{, para, zemqa i prah, za malo se javqa i brzo nestaje.

Mali je trud `ivota na{eg, a veliko i beskona~no dobro koje za sobom ostavqamo.

Zato zapi{i sine: Gradite, gradite ~vrste zadu`bine koje }e nad`iveti sve {to je qudsko i prolazno. U tome je spas i napredak. gradite za danas, gradite za sutra, ali gradite i za vekove.

Kad se gradi za narod, onda to mora biti trajno i jako kao i sam narod. Kad ~ovek zida ku}u, ne zida je za sebe, nego za svoju decu i unu~ad. Tako nastaje porodica i doma}instvo.

Kad vladar zida crkvu, ne zida je za sebe, ni za svoje sinove, ni za svoju unu~ad, nego je zida za narod koji }e je vekovima pohoditi. Tako se stvara dr`ava.

A Crkva je velika korabqa, la|a koja plovi prema dubokim i nama neznanim vremenima i prostorima. U koji god vek doplovi pokaza}e i nas na{im jo{ nero|enim potomcima.

Kada sam zidao Studenicu pitao sam protomajstora: koliko }e trajati ova gradwa ? - Sedam, odgovorio je kratko. Mnogo, protomajstore ! -Ako ti je gradim najmawe sedam leta, traja}e ti najmawe sedam vekova. A za koliko je, protomajstore, qudi mogu razru{iti ? - Qudi, za sedam dana. A ni posle sedam vekova Studenica ti ne}e nestati, jer }u je graditi tako da bude veli~anstvena i prelepa. U op{tem potonu vremena, samo su takve korabqe poput Nojeve la|e kadre da nas spasu najve}eg od svih ponora - od zaborava !

^edo moje drago, odgojeno mnome, znano je svima kako je Bog svojim promislom postavio mene da vladam, i kako u po~etku na|oh upropa{}enu zemqu i pomo}u Bo`ijom i Presvete Vladi~ice na{e Bogorodice, koliko sam mo}i imao, ne lenih se, niti mira sebi dadoh, dok sve ne popravih. A to nije bilo lako na ovom raskr{}u puteva izme|u Istoka i Zapada. Jer Istok je mislio da smo mi Zapad, a Zapad da smo mi Istok. Neki su pogre{no tuma~ili na{e mesto u ovom sukobu struja, pa su govorili da nismo ni jedno ni drugo, a neki da smo iskqu~ivo jedno ili drugo.

A mi smo sudbinom predodre|eni da budemo istok na zapadu, a zapad na istoku. Mi smo davno u{li u ove zemqe da ih nastanimo, obradimo i zagospodarimo wima. Stotine godina mi smo ve} tu, a jo{ se u nama nije smirio lutala~ki nagon. Kipi i previre se ovaj narod i oti~e na sve strane kao mlado vino, a narod ~ini zemqa. On nije jato ptica koje se sele sa juga na sever i sa severa na jug, pa slete na zemqu da se nazobqu zrnevqa ili se zaustave samo da se napoje vode.

Mi smo postali narod tek ovde kada smo se na istoj zemqi po~eli ra|ati i umirati, i kada smo na istoj zemqi po~eli saditi i sejati, pa brati i `weti. Ako narod ima majku, onda mu je majka zemqa na kojoj `ivi. Ona nas uvek iznova ra|a i brani. Zemqa je ve~ita rodiqa naroda.

Uzmite zato svoju zemqu i ne ispu{tajte je nikada i niza{ta iz svojih ruku. Jer ste sa tom zemqom u ruci - narod, a bez te grude, praznih {aka, samo skitnice me|u narodima.

I krv ~ini narod. Krv je ve~na. Krv novoro|enog deteta stara je hiqadu godina. Krv u wegovim `ilama, to je ona stara krv koja je proticala u `ilama wegovih predaka jo{ pre hiqadu godina. Kao {to velika reka uvek te~e kroz klisure i poqa, tako kroz vreme te~e krv i preta~e se iz nara{taja u nara{taj, iz veka u vek.

[ta je onda ~ovek, nego mali sud u kome se ve~na i sveta krv prenosi sa pokolewa na pokolewe. I zato, ne prezirite svoje po krvi, jer i vi ste iz istog zemnoga praha kao i oni. I ne vra}ajte zlo zlim, nego delite hleb svoj onima koji gladuju. Beskrovne i niste uvodite u dom svoj. Odevajte nage ; milujte i hranite siro~ad. Ako ushnete da me poslu{ate, zemaqskog blaga }e te u`ivati, ako ne htednete i ne poslu{ate me, oru`je }e vas pojesti.

I grobovi na{ih predaka ~ine narod. Ako ti niko `ivi ne mo`e kazati dokle dopire tvoja zemqa, potra`i kosti i grobove svojih predaka i mrtvi }e ti kazati istinu. A grobqa su tiha seocaq u kojima jo{ uvek borave, zauvek spavaju u miru neprobudnom, tela na{ih predaka. Bez ovoga pod zemqom, ~edo moje milo, onog najneznatijeg i neznanog, ne bi bilo ovoga na zemqi, a sada znanog i imenitog. Ima ne{to {to se na zemqi nikako ne mo`e.

Zato svaki narod nad svojom glavom ima svoje Nebo. Tamo im je sve, {to im nije na zemqi. Gore je sve {to ovde nemamo, gore je sve {to ~ekamo. I zapi{i, ~edo moje, ~ovekovo telo je na zemqi, a wegova du{a vije se Nebu. Tako i telo naroda boravi na zemqi, a wegova du{a obitava na Nebu. Samo narod koji nema du{u, nema svoga Neba. Nema naroda dok ne zadobije svoje carstvo na zemqi, i nema naroda ako ne zadobije svoje Nebo i svoje carstvo nebesko.

I pesma, ~edo moje, ~ini narod. Svaka ptica svojim glasom peva, i svaki narod ima svoj glas i svoju pesmu po kojoj se poznaje.

I kao {to ptica nikad ne izneveri svoj pev, tako i narod ne mo`e pevati tu|im glasom i tu|u pesmu.

[ta bi, ~edo moje, bilo da slavuj zagrak}e, a lastavica zapu}puri}e? Nije zlo znati i ~uti tu|u pesmu, zlo je zaboraviti i ne znati svoju.

Ako je i{ta u ~oveku an|eosko i bo`ansko, onda je to pesma. U pesmi du{a naroda obitava.

Sve {to se obi~nom re~ju i pri~om ne mo`e iskazati, staje u pesmu i svirku.

Zato pazite dobro da vam nikad pred ku}om ne zasvira tu|a pesma i ne zaigra tu|e kolo.

^uvajte, ~edo moje milo, jezik kao zemqu. Re~ se mo`e izgubiti kao grad, kao zemqa, kao du{a. A {ta je narod, izgubi li jezik, zemqu i du{u ? Narod koji izgubi svoj jezik, prestaje biti narodom. Dva naroda mogu se biti, mogu se i miriti, dva jezika se nikad pomiriti ne mogu. Kad god se dva jezika susretnu i izme{aju, onda su kao dve vojske - na `ivot i smrt. Dok se god u toj bitci ~uju jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna. Kad po~iwe da se boqe i vi{e ~uje jedan od wih, taj }e pobediti. Najposle se ~uje samo jedan. Bitka je zavr{ena. Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod !

Tamo gde odzvawa na{a re~, gde se jo{ glagoqa i de se, kao stari zlatnik, obr}e na{a re~ znaj, to je jo{ uvek na{a dr`ava, bez obzira ko u woj vlada. Carevi se smewuju, dr`ave propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju. Kadtad narod }e se spojiti ~im puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik je ta voda s obe strane brane, koja }e, kao tiha i mo}na sila koja bregove roni, opet spojiti narod u jedno ota~astvo i jednu dr`avu.

Ne tuguj, ~edo, gledaju}i moj rastanak, jer je ova ~a{a za sve op{ta. Jer ako se ovde rastajemo, onda }emo se sastati tamo gde vi{e nema razdvajawa.

Raduj se, ~edo moje, ja sam sretan ovde u ovom hramu Presvete Bogorodice na{e.

Na{ Hilandar zaplovio je prema vekovima. u wega smo uzidali sebe, zasnovali na{u veru i misao samostalnoj srpskoj crkvi i i slobodnoj dr`avi srpskoj.

I kroz dolaze}e vekove na{i daleki potomci prepozna}e nas u Hilandaru. Zna}e ko smo i kakvi smo bili, i bi}e ponosni {to nas imaju, pouzdano znam.

Ponosi}e se {to su pleme Nemawi}ko, {to su Hri{}ani i {to su vere pravoslavne.

A sada te molim, ~edo moje, da u pogodno vreme, kada bude voqa Bo`ija, pokupi{ kosti gre{noga tela mojega i prenese{ ih u manastir Studenicu.

"Zave{tawa Stefana Nemawe" Priredio Mile Medi} iz izbora starih zapisa